Jedna suza

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. — U tvojoj bašti ja te vidjeh juče, Gdje bereš krupne raspukle granate. Mila, kô zlatno nebo pošlje tuče, U tihu hladu stare kruške one, Sjede ti djeca i zadaću uče. Nad šedrvanom leptiri se gone I sjajne kapi, sa bezbroj rubina, Rasipaju se, dok polako tone Jesenje sunce… I, kô sa visina Olovni oblak po duši mi pade, Najcrnji pokrov bola i Gorčina. I kobna misô moriti me stade: Što moja nisi, i što smiraj dana Ne nosi meni zvijezde, no jade? Što moje bašte ostaše bez grana I slatka ploda, što rađa i zrije Na vatri sunca?… Gdje su jorgovana Vijenci plavi?… Gdi je kletva, gdi je?… Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te, I sve te gledam, kroz suzu što lije, Gdje bereš slatke, raspukle granate.