Legenda

Hristos, u dnu sela, na domaku puta, Na mestu gde „Sveto Vrelo“ teći zače, Sam, na krstu visi, i splet oštre drače Obvija se grubo oko čela žuta. Pozno, kad u granju samotnoga kuta Mesečina bela zatreperi jače, Žena, u Crnome velu, duga skuta, Pred Hristove noge sruši se i plače… I gle, On se trza… A iz svake rane Po kap jedna svetla kao rubin kane, I sa bledih usna dršću čežnje glasi… Vek za vekom teče, a još, noću, ista Lepa gospa jeca, i kraj nogu Hrista Lepršaju vetri njene zlatne vlasi…