Mati

Oh, da mi je samo znati Moju ljubav iskazati Prema tebi što mi sja! Vidjela bi da j’ vrelija Od sunašca štono sija, I od suze da j’ čistija, Od ljubice nježnija. Ali, opet, nije tako Uzvišena, bujna, jaka, Vrela, topla, silna, žarka, Majko moja milena, Kao što s’ u tvojih grudi Prema tvome sinku budi, Bez prestanka gdje mu rudi Sreće zora rumena. Pa šta ću ti, mila mati, Za tu svetu ljubav dati? Kakvim će te darivati Darom dobri sinak tvoj? Kako tebi da isplati – Oh, da mu je samo znati! – Mila moja, dobra mati, Oko njega truda znoj? Oh, čujem ti riječi mile: „Nagrada mi sva je, sine: Čini dobra i vrline, Vjeran budi rodu tvom! Čuvaj jezik, vjeru svoju, Za nju gini i u boju – Nek guslari slijepi poju O tvom djelu junačkom!“ Pa ja ti se kunem, mati, Da ću ime čuvat znati; Kunem ti se nebom, mati, I svom mukom roda mog: Do posljednjeg dana, trena Da ću kao kruta stijena Stati čela uzgorena Na braniku doma svog.