Moj otac

Još kô da ga gledam. Pod oružjem stao, Uz jatagan trepte ledenice dvije. Spremni konjić frkće, nogom kopa, bije, Kao da bi na put gospodara zvao… Zora je. Mi djeca kraj majčina skuta U dvorištu stali, srce nam se trese – Otac, evo, svima iz jasprene kese Po marijaš vadi za sretnoga puta… Mi mu ruku celuj, a on, kao jela Visok, izgrli nas, pa konjica bijela Zakroči. I dokle rano sviće doba, Mi ga ispraćamo, i mahalom starom Pred njim sluga Jovan krače s džeferdarom, I meni se čini još ih gledam oba…