Nemilosnom bogatašu

Popô si se sred milina, Dvor ti zlato, svila krasi; Bogataš si od davnina – Al’, čovječe, prašina si. Sirotinja tuži, cvili, U jadu joj teku časi; A ti ležiš u toj svili – Al’, čovječe, prašina si. Do ušiju dopiru ti Sirotinjske muke glasi; Ti prezireš taj glas ljuti – Al’, čovječe, prašina si. Ti je goniš, a ne vidiš Kako suzom lice kvasi; Ti si silan, ti s’ ne stidiš – Al’, čovječe, prašina si. Zamalo ćeš, oj smrtniče, Na svijetu tako biti, Zamalo ćeš, oj smrtniče, Jer ć’ i tebe zemlja skriti. Preminuće sva milina, Ostavićeš svoje dvore; I oni će bit prašina, Vremena će da ih sore. Imaj srca! Budi čovjek! Nek te djela dižu svude, Pa ćeš tako živit dovijek’ – I kad tijelo prah ti bude.