Večernja šetnja

Još novembar nije niti prvi snijeg, Prvi zimni boli tište dô i brijeg. Svojim putem hodi smrt, života druga, I gdje ona kroči mre patnja i tuga. Gorom čujem jelen gdje zviždeći stiže, I u misli vidim gdje oholo diže Rogove i gdje mu iz nozdrve vrane Vrela para bije kroz lišće i grane. I dok život bdije još u svakom kutu, Jedna stara žena spavaše na putu; Drvlje što ga skupi tako tišti, para, Na bremenu teškom spavala je stara. Spavala snom vječnim. Da li carstvu neba Još i teški teret njenih leđa treba S vencem mira veče vraća se sa puta I poljupcem briše prah sa njenog skuta. . . Detlev fon Lilijenkron