Iseljenik

(Balada) Dru Mili Starčeviću Na dalek evo krećem put Od bola puca moja grud, U srcu pišti rana: Oj zbogom, kućo, drago selo, zbogom, Ja ostah samac, sâm sa mojim Bogom. Sa grunta mog me tjera dug Za porez i lihvara, Zaplijeniše mi već i plug, Dok čopori Mađarâ Ko nekad Turci ono malo grabe, Što ostade od doklaćenog Švabe. Tek nebo, more, magla, dim – Ah, osto doma da sam! Al živjet doma nemam s čim, Na svomu prosjak ja sam, Jer rodna zemlja sinu je tuđina, A Hrvatska je strancu domovina! Ko slijepac hajd u novi svijet, Da budem novo roblje, I ne znam, gdje ću samac mrijet, A seosko će groblje Pod križem moga djeda čekat mene, Dok vani budem crko, kao štene. Ah, proklet bio onaj čas, Kad rodih se Hrvatom, Jer tuđinski nas glođe pas, A konop nam za vratom, Dok zemlja naša ima samo groba Za svaki trzaj hrvatskoga roba. Ej, kamo sreće, da me val Tog sinjeg okeana Na kakav topli baci žal, Gdje sunce novog dana Za ropstvo ne zna ljudskih miliona I grije sreću novih Robinzona. Robijaški ću dlanat ja, Da spasem očevinu, Od brige ne ću naći sna, Dok žena će pri vinu Sa bogzna kime s rukom ispod ruke Profućkat moje ušteđene muke. Moj Bože, hoću l’ ikad ja Sa rukom oko vrata U oko gledat, kako sja I slušat njegov »tata«: Sve preko okeana gledam to siroče I slušam kako cvili: “Oče, oče!” To sunce, što me grije sad, I sinu mom će sjati, Pa kada bude momak mlad, On, jadnik, neće znati, Da zajednički sunce tek imámo, Na svijetu sunca – mrve sunca samo. No dijete moje, bijedni crv, Sa moga debla grana, Moj mili sin i draga krv, Cvijet moga jorgována, Kad dođem kući, bude l’ hude sreće, Moj rođen sin me više poznat neće!… Što moju ženu čeka sad, Ne pričajte mi, ljudi: Obljubit će ju žandar mlad Il onaj financ ludi, A moje dijete iza kućnih vrata Će tepat nemoćnički: “Tata, tata!” A doma vratim li se kad, Ja kopile ću naći, Pa pustiti ću krvcu tad I majci mu i ćaći: Amerika poštedi l’ moju glavu, Donijet ću je, al za Lepoglavu. Izgubih s otadžbinom sve, Što imam na tom svijetu: I ženu, dijete, sve – al ne Slobodu moju svetu, Pa bit ću radnik, bit ću siroma, No slobodan ću bit – što nisam doma. No šta će meni tuđi krov, Sloboda tuđeg kraja? Tek kod kuće je blagoslov, A svog bez zavičaja Je teško živjet, teže još umrijeti: Jer svaka ptica k svome jatu leti. Slobode traži samo, gdje Ti zbori majke mlijeko! Po narodu si svome sve, Bez njega – Niko, Neko, Pa plačeš ko nad vodom Babilona, Na zvuk kad misliš seoskoga zvona. Objavljeno izvan Knjige pjesama (1900-1914) Napisano: 1911.