Mjesec i njegova baka

U šumi staroj oganj Gori, blista u mraku na kraju svijeta; kad bliže priđeš — od srebra dvori, po njima mudra starica šeta; nad krovom plavi vije se dim; tu živi Mjesec i baka s njim. Od sinoć Mjesec kod kuće nije, a baka čeka. . . prolaze sati. . . Moraće, bogme, i da ga bije kada se zorom u dvore vrati. Niti je sluša, niti je pita, čitave noći po nebu skita. „Ala će sutra šiba da radi! Svrbi me ruka!“ — baka se sladi. Dremljiva ponoć po šumi lunja, a stroga baka na pragu kunja, drži u ruci od breze prut. A nebom dotle, po modroj vodi, skitnica Mjesec pučinom brodi, u moru zvijezda dukat žut. U samu zoru maglica pade, ozeblom šumom zaigra kos, umoran Mjesec domu se krade, oprezno ide, plašljiv i bos. Šulja se Mjesec, utvara prava, kad, gle, na pragu — bakica spava, spustila glavu, srebri se kosa, na prutu trepti jutarnja rosa. S drveta utom, hitra i laka, pred kuću skoči brbljiva svraka, zakrešta zlobno repati vrag. „Drž’te ga! Ua! S neba je pao! Čitave noći zvijezde je krao! Pogledaj za njim — blista se trag!“ Potrča Mjesec brže neg oči, kroz vrata šmugnu, u krevet skoči, a svraka opet galamu stvara: „Pobježe skokom! Drži ga, stara!“ Jadna se baka iz sna trže, zbuni je dreka i rumen sjaj, pa svraku pita što može brže: „Otkuda?! Šta je?! Da nije zmaj?!“ „Kradljivac zvijezda u tvojoj kući! — povika svraka — Treba ga tući!“ „Pogađam ko je! — baka se sjeti, u dvore korak upravi svoj — Kradljivac koji s neba leti niko je drugi, već unuk moj.“ Prilazi baka krevetu tajno i gleda lice zlaćano, sjajno, u plavoj kosi zvjezdani prah. „Kuda li noge njegove jezde! Visine voli, nebo i zvijezde, kako ga nije u noći strah? Moram ga tući, tu druge nije!“ i baka uze sandale sive, brezovim prutom po njima bije. „Vi ste za skitnju njegovu krive! Zašto nosite unuka mog širinom neba zvjezdanog?!“ Sandale trpe batine mnoge i složno škripe: „Krive su noge!“ Noge se bune: „Kriva je glava, noću je budna, a obdan spava!“ Baka se ljuti. „Pogledaj vraga! Zar ova glava, rođena, draga?! Prije ću za brk Bauka vući, negoli snenog unuka tući. Izmlatiću ga, al’ drugi put.“ — To reče baka i baci prut. . .