Romansa o luni

Luna je, obla poput nara. ušla u kovačnicu. Dete je gleda, gleda. Dete je neprestano gleda. Luna u zraku ustreptalom širi ruke, otkrivajući raspusna i čista nedra od tvrdog lima. “Beži, oh! luno, luno, luno! Ako Cigani dođu, napraviće od tvog srca đerdane i prstenje belo!“ “Pusti me, dete, da zaigram! Kad Cigani dođu, naći će te na nakovnju, očiju zatvorenih!“ “Beži, oh, luno, luno, luno! Već čujem bliski topot konja!“ “Pusti me, dete, i ne gazi uštirkanu belinu moju!“ Sve bliže bubnja topot konja po zategnutom dobošu ravnice. U kovačnici ležalo je dete na nakovnju, očiju zatvorenih. Iz maslinjaka stigoše Cigani noseći san i bronzu. Visoko uzdignute glave i očiju snom obrvanih. Aj, kako žalobno uzdiše sova na Crnom stablu noći! Nebom odlazi luna, luna i dete odvodi za ruku. U kovačnici leleču Cigani i plaču Gorko. A nad njom lahor veo svija, veo Crnine lahor nad njom svija.