Bez snova

Stare sjedokose kelnerice po kafeima u noći odustale su, i dok koračam i gledam u prozore staračkih domova vidim da toga više nema u njima. Gledam ljude po klupama u parku i vidim po tome kako sjede i gledaju da je iščezlo. Gledam ljude koji voze i vidim po tome kako voze svoja kola da niti vole niti su voljeni niti više mare za seks sve je zaboravljeno kao neki stari film. Gledam ljude u robnim kućama i samoposlugama dok se kreću među rafovima kupujući stvari i vidim po tome kako im stoji odjeća i po načinu na koji hodaju i po izrazu njihovih lica i očiju da im nije stalo ni do čega i da ničemu nije stalo do njih. Vidim na stotine ljudi dnevno koji su sasvim odustali. Ako odem na hipodrom ili na stadion vidim hiljade koji ne osjećaju ništa ni za koga i niko ne osjeća za njih. Na sve strane vidim one koji ne žude ni za čim osim za hranom, krovom i odjećom, usredsređeni samo na to, BEZ SNOVA. Ne shvatam zašto ovi ljudi ne iščeznu, ne shvatam zašto ovi ljudi ne izdahnu, zašto ih oblaci ne usmrte, zašto ih psi ne usmrte, zašto ih cvjetovi i djeca ne usmrte, ne shvatam. Biće da su već mrtvi pa ipak ne mogu da se naviknem na njihovo postojanje, jer toliko ih je mnogo. Svakoga dana, svake noći, sve ih je više, u metrou, u zgradama, u parkovima. Oni ne osjećaju užas što ne vole ili što nisu voljeni. Toliko, toliko, toliko mojih bližnjih.