Smrt miloša dragilovića (Obilića)

L’jepu šetu pošetala Milica Lazarovica, ljubi Lazarova, i ona mi šetaše, višnjega boga moljaše: „Ti me, bože, donesi na svake na nevoljne sreće, bože, ma me nemoj don’jeti na junaka izranjena, er su meni, Milici, ljute rane dodijale, ljubi Lazarovoj“. I ovako šetaše, višnjega boga moljaše; sreća ti je donese na jedan jezer Crne krvi, ljubi Lazarovu. U jezeru nahodi gizdava gospodičića ljubi Lazarova. Al’ ga ide Milica tvrdom kletvom zaklinjati: „A tako od rana, razbojniče, ozdraviti, kadno mi si, delijo, isred polja od Kosova, znaš li meni štogodi za l’ jepu gospodu, razbojniče dobar?“ Ali ranjen junače gospođi odgovaraše, ljubi Lazarovoj: „Koju mi si gospodu u Kosovo otpravila?“ „I ovo sam otpravila Lazara gospodara, tuđinine jedan, i ovo sam otpravila i Miloša zeta moga.“ Ali ranjen junače Milici odgovaraše, ljubi Lazarovoj: „A davori, davori, Milice Lazarovice, koga si otpravila, veće nećeš pričekati, punice moja! A to li me ne poznaš Miloša Dragilovića? Ne poznaš li, Milice, l’jepo lice, Milice, kad mu lice s’jevaše kako cv’jeće mjendelovo, a sad mu je od rana i bolesti potamnjelo, a punice moja? Ovo ti sam uteko sa Kosova ranjen polja. Ma te l’jepo ja molim, kak’ ono punicu moju, da mi ruke ti metneš u svilene špage moje, – hoć mi naći u špagu l’jepu od svile mahramu, u mahrami, gospođe, stotinu zlatn’jeh dukata, ku je vezla mahramu jedinica ćerca tvoja; dukate mi ponesi ti milosnoj ćeri svojoj, od mene je pozdravi, od tebe joj drago reci, mojoj vjerenici: L’jepo te pozdravlja Milošu Dragiloviću, i l’jepo te pozdravljam Milošu Dragiloviću, moja vjerenice; poslah ti napokonje pozdrave i rogatiju (i još mi joj ponesi moj pus’ klobuk kamilovi, koji je mlada djevojka svojom rukom nakitila), i još tebe ja molim kako dragu vjerenicu: ti mi imaš u dvoru pusta konja velikoga, hrani mi ha u dvoru, djevojko, osam dana, vjerenice, a kad mi se izvrši, djevojko, osmi danak, ti mi pusti konjica l’jepom zelenom planinom, i njega mi ti pokri’ čistom svilom do kopita, – ko pješice uzide neka se na konja vrže, i neka boga moli za dušu za Miloševu“. Još htijaše Milošu s punicom govoriti, Dragilović junak, a ončas se bješe s dušome razdijelio; a ona se vratila k svome dvoru bijelomu, ljubi Lazarova. Tužne glase donese jedinici ćerci svojoj. Kad je mlada djevojka svoju majku razumjela, pusta konja hranila na puno na osam danak’; konja bješe pustila planinome zelenome, i još ga pokrila čistom svilom do kopita.