Mala kavana

i stol u kutu za dvoje – Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš, drago, jedino moje?! Mjeseče, ljubav je u meni rasla, al’ nikom to ne htjedoh reći. Bio sam sam, ispijen od čežnje, a tako blizu sreći. Da l’ mogo sam slutiti ovoga jutra, blijed još od probdite noći, da ću ti šaptati riječi, sanjane u samoći? I da ću tog jutra, što će se vječno u riznici srca da zlati, naić’ na ruku toplu i spremnu da stisak mi dršćući vrati?