Pukotina ima svaki život

Kroz koji bližnji radoznalo zure Motreći naše dane što se žure. I tako ništa nije posve naše: Mi srčemo taj život kao vino Iz tuđom rukom uprljane čaše. Al’ ko je ćudi gadljive i stidljiv, Kako bi htio zastrti ta okna Na svojoj duši, i biti nevidljiv — Pa da mu posve mrno bude lice, Ko pusto polje ispod koga teku Nečujno vali jedne ponornice.