Jednoj gospi

Kad Čovjek, istjeran iz Raja, Za časak zasta pokraj vrata, Svaki ga prizor bivšeg sjaja Nagna klet’ kob što mu je data. Al’ iduć kroz daleke kraje, Nauči snosit grijeh svoj prijek; Tad drugo vrijeme ču mu vaje, U radu svome nađe lijek. Tako će, gospo, sa mnom biti, Ne smijem vidjet čar vaš, jao: Dok krzman, uz vas, neću kriti, Uzdišem zbog sveg’ što sam znao. Mudriji bit će bijeg moj taj Od napasti što vreba samo; Ne mogu gledat u svoj raj Bez želje da ne živim tamo.