Godinama izbivah iz doma

Godinama izbivah iz Doma I sad ispred Kapije Stojim – Otvorit je ne smijem Da Lice koje ne vidjeh prije Prazno ne bi zurilo u moje Pitajuć me o nakani – „Nakana mi Život, napušteni, Da li se takav ovdje stani?“ Oslonih se o Strah – Pred kojim Nekad oklijevah – Tren kao Oceana huk O moj se razbi sluh – Smijehom se lomnim zasmijah Kako bih mogla polako Pred Vratima svladati Prepast Ali nikad ne zadrhtah tako. A onda uz Kvaku priljubih Ruku, s uzdrhtalom pomnjom Da Vratnice strašne odskočile ne bi I sravnile me s Tlom – Maknuh Prste kao od stakla Što ruka ga moja takla I od Doma, gluha od straha Kao Lopov pobjegoh bez daha –