Jer ne mogoh Po smrt doći

Jer ne mogoh po Smrt doći Dođe ona – u znak naklonosti. U kočiji nitko ne bje, osim Nas I Besmrtnosti. Lagano smo išli – Njoj se Žurilo nije, a ja Rada, besposlice okanih se, Jer taknu me Susretljivost ta – Prođosmo Školu, Dječju vrisku Na Odmoru, u Dvorištu – Prođosmo i Polja Zijevajućeg Žita – Sunce blizu svom Noćištu. Ili, bolje, Ono Nas je prošlo. Rosa postajaše drhtanje i zima, A Halja mi bila kao Paučina – I od Tila Pelerina – Zastadosmo ispred jedne Kuće, Kao Otok Zemljani bijaše – Jedva joj se nazirao Krov – S Vijencem – što Zemlju ticaše. Minuše Vijekovi otad – al za me Kraći bjehu no Minute Kad naslutih da Glave su Konja Ka Vječnosti okrenute.