Osjetih pogreb u umu,

Osjetih pogreb u Umu, Žalobnike što kao procesija Stupahu oko groba I pričin svijesti kao da zasija. A kad sjedoše svi Obred neki, poput Bubnja – Zatutnja, zatutnja – i pomislih Da um mi je obamro od tutnja – Tad začuh da Kovčeg podižu I škripa Čizama Olovnih, Onih istih – kroz moju Dušu I Prostor cijeli poče da zvoni, Kao da samo nebo je Zvono, I sve što je, tek Sluh jedan, A ja, i Tišina, čudni neki Rod Ko samotan brod amo nasukan – A onda Podnica u Razumu puče I padah sve dublje i dublje – i zgodih po jedan svijet u svakom od padanja I kraj tad bje ovoga znanja.