Juan ramón jiménez. iza platera i mene. 5 pjesama

Juan Ramon Jimenez je rođen , već skoro 24., u Mogueru (Huelva), i on je jedan od velikih španskih pjesnika svih vremena. Njegovo najpoznatije djelo je Platero i ja , čiji je uspjeh već zasjenio sve ostalo što je napisao. Danas Sjećam se njegove figure s 5 pjesama iza malog magarca. Počeo je pisati u adolescenciji a kasnije je napustio studije prava da bi se u potpunosti posvetio poeziji. On je upoznao i protrljao ramena sa najuticajnijim piscima svog vremena, kao što su Rubén Darío, Valle-Inclán, Unamuno, braća Machado, José Ortega y Gasset ili Pío Baroja i Azorín, između ostalih. Prošao svoje mladost između Moguer, Sevilja, Francuska i Madrid , što mu je omogućilo solidan trening. Počeo je objavljivati ​​pod utjecajem uglavnom Bécquer i Espronceda . Njegove prve knjige bile su: Nimfeje, ljubičaste duše, rime, Tužne arije, daleki vrtovi y Pastoralno . U Mogueru je napisao Platero i ja , šta je bilo neposredan uspeh i brzo je preveden na 30 jezika. I to već u oktobru dali su mu Nobelova nagrada za književnost . ▷ Test free Kindle Unlimited : milioni knjiga Neću se vratiti Neću se vratiti. I noć toplo, spokojno i tiho, svijet će spavati, do zraka svog usamljenog mjeseca. Moje tijelo neće biti tamo i kroz otvoren prozor ući će hladni povjetarac, tražeći moju dušu Ne znam hoće li me neko čekati mog dugog dvostrukog odsustva, ili koji mi poljubi uspomenu, između milovanja i suza. Ali bit će zvijezda i cvijeća i uzdahe i nade, i ljubav u aveniji, u hladu grana. I taj klavir će zvučati kao u ovoj mirnoj noći, i neće biti nikoga da sluša zamišljen, na mom prozoru. I na krovovima Crne zastave presjekli su letove Protiv kraljevskog neba žuto i zeleno impozantnog sunca. Vrištala sam ludo snovi očima (Crne zastave na krovovima). Gole žene podigli su mjesec. Između bogatog zalaska sunca i magični istok, oštra lopatica, okrenuo moju dušu I na krovovima Crni transparenti. ▷ Test 3 mjeseca besplatnog Audiblea : hiljade audio knjiga Ljubavi, kako to miriše? Čini se da kad volite, da cijeli svijet ima glasine o proljeću. Suho se lišće okreće, a grane snijegom, a još je vruć i mlad, miriše na vječnu ružu. Gdje god otvori nevidljive vijence, sva su njegova podrijetla lirska -smijeh ili tuga-, žena njegovom poljupcu poprima magično značenje koja se, kao i na stazama, neprestano obnavlja ... Muzika sa idealnih koncerata dolazi u dušu, riječi laganog povjetarca među šumarcima; uzdiši i plači, i uzdiši i plači odlaze poput romantične svježine medonoša ... O ruke napunjene ružama! Oni su čistiji ruke nego ruže. I između bijelih plahti isto kao što se pojavljuju komadi zvijezda, nego krila leptira u zoru, nego iskrene svile. Jesu li pali s Mjeseca? Jesu li svirali u nebesko proljeće? Jesu li iz duše? ... Imaju nejasan sjaj onostranih ljiljana; zasljepljuju ono što sanjaju, osvježavaju ono što pjevaju. Čelo mi je vedro, poput popodnevnog neba, kada poput svojih ruku hodate među njegovim oblacima; ako ih poljubim, žar ljubičastu na ustima blijedi od svoje vodeno-kamene bjeline. Vaše ruke između snova! Prolaze, golubovi bijele vatre, za moje loše noćne more, i u zoru me otvore, kao da su svjetlost od tebe, mekana bistrina srebrnog orijenta. Visoka i nježna slika utjehe, zora mojih mora tuge, lis mira s mirisima čistoće, Božanska nagrada mog dugog dvoboja! Kao stabljika nebeskog cvijeta, vaše visočanstvo se izgubilo u svojoj ljepoti ... Kad si okrenuo glavu prema meni, Mislio sam da me podižu sa ovog tla. Sada, u čednoj zori tvojih ruku, zaklonjena za tvoje prozirne škrinje Kako su mi jasni moji zatvori! Kako mi se srce razbilo hvala bolu, Gorućem poljupcu da vi, nasmiješeni, sastavite to!