Moje slabašno ja

U mome sitnome i malome ja Ima mjesta za sunce i travu Nježni cvijetak, mahovinu meku, bistru rijeku. Žubor kapi, slap potoka, zelenilo rijeke Mora daleka, doline riječnog toka, Crvenu mjesečinu Bistru česmu, Tamjan i pjesmu. U mome nejakom ja Nastanile se ptice cvrkutave Pauni gizdavi Labudovi bijeli I žuna, i vrana, I slavuj i kos, Sjajni konji i stare rage, Volovi i krave Roktave svinje Neumorni mravi. U mome nježnom ja Plivaju ribe Zuje i pčele i komarci Srebri se potok I stakli pijesak Plavi se kamen tvrd Nad modrom rijekom I blista oštra kosa U rosi trave. U mome nježnom ja Buja mirisna otava Blista šarena jesen I duša dobrog ja treperi na rumenom grozdu. Moje oholo ja Ne voli trnje i granje Kupinu i oštri šaš, Kvrgavu bukvu I lepršavu brezu koja je objesila svoje rane Što nekad bijahu grane. Moje nadmeno ja Mrzi virove riječne Svemirske staze mliječne, Smrdljive svinje Prljave krave Divlje konje i udave, Hijene i vukove Riječne bukove Bodljikavoga ježa Zujnoga komarca Guštera i zmiju Gudure i rupe Bodljikava strništa, Lumpališta i borilišta. Moje ja ne voli sudove I nepravde Ni urede Ni uvrede U kojima ono nije velikim slovom. Moje treće herojsko ja Ide u bitke Borbe i dim. Ono raste i postaje div. Ne plaši se metka Ni topa Ni tenka Ni bombe Ni atoma Ni udava. Ono je u miru na svakom teškom mjestu: Na svim stratištima Na svim ratištima. Uvijek je prvo: Za osudu spremno Za odmazdu Za pravdu Jednakost Za pun stomak! Junačko ja juriša Bez straha Do zadnjega daha. Ono je veliko bojno Za atomsku neprobojno! Kukavno ja u dnu srca čuči Svaki šum i šušanj ga muči Straši se konja i kola Zebre i morske sirene Stroja zahuktala Motora uzavrela Prazne topovske cijevi Podmukle guje Plinske boce Naglog kašlja Noći i mraka Sovuljagina huka, Riječnog buka Napetog luka. Čemerno, ništavno ja Strašljivo se plaši I kritike i ritmike, Tamne smreke Vlastite jeke Kravljega roga I svakoga do Boga. Ono je tiho Nujno Nečujno Spokojno i mirno Da ga ne bi netko dirno. Spremno je da se ispriča mravu Ako na njega digne glavu. Moje pustolovno ja Voli, jelo, voli piće Voli nježno biće. Ono juri pustinjske oaze Prati putokaze. Šeta oko svijeta Preko mora i planina I zelenih dolina. Niti haje, niti staje Na volju sve si daje. Mrzomorno, čangrizavo ja Stalno brunda I govori, Mrmori Rogobori Kara Prigovara Laktom gurka, odvaguje, Podruguje Meće i podmeće, Laje i blebeće, Hrska, vrska, Praska, prska, A lomljivo je kao trska. Diže glavu pa se buni Pa se ljuti Pa protivi Pa se svađa Uvredama gađa Vrijeđa Za njeg’ nema granica ni međa. Sad je barut, Benzin, i otrovni plin. Od njega strada dušmanin Od njeg strepi barbarin, A i čovjek pristojan i fin. Njega se drugi boje. Prema njemu svoje misli kroje. Ono šuta, tuče, Čupa, vuče. Ono zvijezde prizemljuje, Srdžbu nadzemljuje. Ono ruje, kljuje, zamke kuje.