Jutarnja tužaljka

O, nestašna i draga djevojko, Kaži meni, što sam ti skrivio Da me stavljaš na muke goleme, Da zadanu riječ svoju kršiš? Sinoć si mi prijazno stiskala Ruke, milo šaputala riječi: Da, doći ću, sigurno ću doći, Predjutro, u tvoju sobu, dragi. Pritvorena ostadoše vrata, Kada dobro preispitah šarke, Sav radostan što nisu škripale. Kakva li je noć čekanja prošla! Bdijah brojeć svaku četvrt sata; Ako i zaspah na koji trenutak Srce osta budno bez prestanka, Budilo me iz lakog drijemeža. Kako tada blagoslivah tmine Koje tako mirno sve zastiru. Veselih se sveopćoj tišini. U tišini slušah, prisluškujuć, Neće li se koji glas pokrenut. «Da su njene misli kao moje, Da osjeća kao što ja ćutim, Ne bi ona do jutra čekala, Već bi došla ovoga trenutka.» Ako mačka skoči na tavanu, Ako miš u uglu zašušketa, Makne li se bilo što u kući, Ponadam se da tvoj korak čujem, Uvijek mislim da tvoj stupaj čujem . ležao sam tako dugo, dugo, Pa već i dan zače da se rudi, Stade žamor na četiri strane. «Jesu l’ njena vrata? Da su moja!» Podnimljen, u krevetu svom sjedim, Gledam vrata poluosvijetljena, Neće li se ipak pomaknuti. Oba krila stoje pritvorena, Mirno vise na tihim šarkama. A dan posta svjetliji i veći. Čuh već škripu vrata susjedovih Koji žuri zaslužit nadnicu; Čuh uskoro zatim štropot kola. Već se i vrata grada otvoriše: Raste metež nemirnoga sajma. U kući je odlaz i dolazak Uza stube i niz njih, katkada Škrinu vrata, koraci zatutnje; A ja kao od lijepog života Još ne mogu rastat se od nade. Najzad, kada omrznulo sunce Obasja mi prozore, zidove, Skočih i požurih prema vrtu Da svoj topli dah, prepun čeznuća, Pomiješam sa svježim zrakom jutra, Da u vrtu možda sretnem tebe. Ali tebe nema u sjenici, Ni u starom drvoredu lipa.