Alibegovica i mladi usein

Alibegovica i mladi usein Vezak vezla Alibegovica Na đerđevu pa kuli bijeloj: U ruke joj igla od gizdinja, A u igli svila od Misira, Više nje je grana od jablana, Sva je žutom svilom ogrnuta, A o svili dvije kite zlatne — Ako bi je obigralo sunce, Da joj ne bi opržilo lice. Uz nju sjedi Useine momče, Ter joj momče tanke konce suče, Lijevim je okom pogleduje, A desnijem brkom posmjehuje. Govori mu Alibegovica: „Šgo me gledaš, oči ti ispale? Da te vidi bego Alibego, Sabljom bi ti odasjek’o glavu!” Govori joj Useine momče: „Što me pntatp, pravo ću ti kazat’ — Što te često okom pogledujem, A desnijem brkom posmjehujem, Rad bih tebe, dušo, obljubiti, Obljubiti, a ne može biti!” Govori mu Alibegovica: „Dušo moja, Useine momče, Kad sam tvome srcu omilila, Šjutra petak, šjutra turski svetac, Šjutra će mi u džamiju bego — Pratiću ga do džamije mlada, Pričekaj me u bašči zelenoj, Baš u bašči pod žutoj narandži, Kod tebe ću pod narandžom doći!" Kad to začu Useine momče, Jedva čeka dok mu zora svanu. Svanu petak, svanu turski svetac, Ma se bego spravlja u džamiju, I lijepa Alibegovica Na se meće čudo i zlamenje, Sitan biser i drago kamenje, A na noge srmajli pašmage, Pa ga prati mlada do džamije. Kada bego u džamiji dođe, Ma se vrati Alibegovica Baš u bašči pod žutoj narandži: Stoji zuka svilena kavada, Stoji zveka o grlu ćerdana, Stoji klopot srmajli pašmaga. Prepade se Useine momče I uteče planinom zelenom; Doziva ga Alibegovica: „Stan', ne bježi, od Gore sokole, Došla ti je tica prepelica Baš u bašči pod žutoj narandži Da perušaš krila prepelici!” (ASANU, br. 8552/257, VIII, 42, br. 33).