Slovo o igorovom pohodu

(odlomak) Hrabri Igor pušća oči svoje Da sunčane ispitaju tajne, Ali sunce svijetlo ne biva, Mrak jer sakri konje i junake (Božja volja kazuje se višnja) — Tada Igor glasno besjedio: „Braćo moja i družino vrsna, „Bolje nam je umrijet’ junački „Neg plijenom postati dušmanu. „Posednimo brze konje svoje, „Pa ih čile, braćo, poigrajmo, „Do tioga Dona ne stanimo — (Junaka je žeđa obuzela Divna žeđa besamrtnog pića) „Il’ ću dati rusu glavu svoju, „Il’ napiti se Dona, „I ne žalit’ skvasiti kalpaka.“ O Bojane, starog doba pjevče, De maši se tanahna gudala, I zatresi zlatne strune redom, Zapjevaj nam ka’no slavulj s grane, Il’ ka’ munja prosjecaj oblake, Opjevaj nam slavu Igorovu, De se vijni Trojanovu zidu, Pa nam pričaj proročkijem glasom: N’jesu ono tice sokolovi Te prel’jeću svud široka polja, Već je ono jato plašivica Te pobježe Donu velikomu (Kami b’jedni da pobjeći mogu) — Veles-boga unuče preslavni, I još reci: Dobri konji vrište Blizu Sule, a zvonovi ječe U Kijevu, bogo-hranilnici, Trube trube s Novgoroda stara, Barjaci se viju u Putivlju. (To izreci jer sve tako biva). Hrabri Igor čeka brata svoga, Brata svoga Vsevoloda kneza, Dok i njega, eto, bratu spješi, Sila mu je divljeg bika snaga, Kako pade, besjediti stade: „O Igore, moj brate jedini, „Svjetoslav nas oba porodio, „Sedlaj, brate, konje brzonoge, „I na njima priteži kolane, „Konjanici čekaju te moji, „Za mejdan i(h) i rodila majka, „Na junačkom odnjihala šlemu, „Odranila na koplju ubojnom, „Oni znaju staze i bogaze, „Vični klancu, vični prijelazu, „Njima brodi đe prispeju vodi, „U nji sablje izoštrene munjom, „Za tetivu, tulci prigotovni, „Mrkim vukom po polju se viju „Svome knezu da dobiju slave, „Njemu slave, sebi ime, česti.“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . .. .