Zaboravi

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim po kojima se muvam u poslednje vreme… Sretni me, kao da me srećeš prvi put. Nismo li se mi već negdje vidjeli? Kaži… I zaboravi. Zaboravi dane koje smo nekad zajedno… I noći zaboravi. Gradove kojima smo mijenjali imena i ucrtavali u karte samo nama dostupne. Onaj hlad pod maslinama u uvali toplih voda. Otok naš. I ime broda pjesnika koji nas je tamo vodio. Zaboravi da si ikad rekla da me voliš, kako se nikad, nikad nećemo rastati. Izbaci iz navike da kupuješ Nikšićko pivo u zelenim bocama. Jutrom, kad se probudiš, ne treba više pitati: „Jesi li tu?“ prije nego oči otvoriš. Treba zaboraviti knjige koje smo čitali, filmove koje smo zajedno gledali… Hemfri Bogarta i KAZABLANKU naročito zaboravi. Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca. I onaj naš poljubac na kiši za koga si znala reći: „Nikad neću zaboraviti!“ E, sad, molim te, zaboravi! I ako ti kažem da zaboraviš, kažem ti to bez Gorčine, kažem ti to zato što te volim. Otvori oči ljubavi. Našim gradom prošli su tenkovi. Odnijeli su sobom sve što smo bili, znali, imali… Zato zaboravi. Čemu sjećanja? Pogledaj kako trešnja u tvome dvorištu iznova cvjeta svakog proljeća. Okreni se jutru koje dolazi. Zagrli bjelinu novih dana. I zaboravi. Kasno je već dragana. Hoću da kažem: zreli smo ljudi, to jest, nismo više djeca. Znam da nije lako. I znam da možda i boli ali molim te pokušaj… Zaboravi. I ako me sretneš negdje u gradovima stranim, po kojima se muvam u posljdnje vrijeme… Sretni me, kao da me srećeš prvi put. Ej, nismo li se mi već negdje vidjeli? Kaži… I zaboravi.