Odgovor majci

Starice mila, živi ko i prije. Nježno me dira tvoja ljubav živa. No ne znaš ti i tebi jasno nije zbog čega živim i o čemu to snivam! U vas je zima, i kad mjesec sija ja znam da misliš često ko i prije da netko neznan višnju našu svija i bijelim snijegom o prozore bije. O majko! Po toj buri kom se drijema? Iz dimnjaka se čuju čudni glasi. Ti želiš leći, no postelje nema i vidiš grob u kome umrla si. Pa sablasno cvili, ko hor crkvenjaka nariče i pjeva — ta mećava-tuga! I snijeg se taloži u vidu petaka, a za lijesom nema ni žene, ni druga. Najdraže od svega proljeće je meni i poplavu volim u naglome toku, kad je svaki iver kao brod u pjeni, a beskrajni prostor otimlje se oku. No proljeće ovo — moju ljubav sada — ja slavnom revolucijom nazivam, i samo zbog nje tugujem i stradam. I samo nju ja čekam i dozivam. No, ova rugoba — ledena planeta! Nju ni sunce – Lenjin rastopiti neće! Zato bolne duše nemoćna poeta tražio sam kavge i pio svako veče. No doći će vrijeme, mati najslađa! i eto nama časa željenoga! Nismo se zalud latili oružja: jedan topa, drugi – pera svoga. Ne misli na sve to, i na pare. Kakva sramota? zar si ti to, je li? Ja nisam krava, ni konj, ni magare, da bi me lako iz štale izveli. Doći ću sam kad pravo vrijeme svane, kad bude trebalo tući po planeti. Ocu ću dati Stvari obećane, a tebi šal, pa da te na me sjeti. Sad – mećava vije, ko hor crkvenjaka naričući pjeva — vijavica tuga! I snijeg se taloži u vidu petaka, a za lijesom nema ni žene, ni druga.