Silvija plat (1932 – 1963): iz izabranih pjesama

Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović KRMAČA Ta osobena deva Sa zadnjim proscem sred aprila Dok svečano šeće Nenadno nađe da ju je nesnosno pogodila Ptičija nepropisna vreva I lišća smeće. Spazi, kroz te strke uvredu, Da razravnotežuju kretnje njenog udvarača Zrak, uz vrludanje mušičavo Bujnom divljinom paprati i cveća da korača, Osudi latice u neredu, Sve proleće, radnika aljkavog. Kako za zimom tada zažeđa! – Savesno strogom u poretku svome Od leda i kamena Belog i Crnog, svako čuvstvo unutar međa, Srca disciplina studena, Tačna, ko pahulja, k tome. No pupanje je dovoljno bilo Tvrdoglavo da pet njenih carskih dosjetki zabode U prostačko šarenilo – Izdaja se ne trpi. Nek s vrtnjom u glavi hode Idioti ludnicom proleća. Na način Otmen ona se povlači. Bodlje i zapreke oko doma meće: Protiv buntovnoga vremena barikada Takva da muški ustanik Srušiti nju niti jedan se ne nada Kletvom, pretnjom, šakom. Pa ni Ljubavlju neće. DVA POGLEDA NA MRTVACA U dan kad je posjetila sobu za seciranje, Četiri čovjeka izložena, Crna ko ćurka izgorena, Već upola mlohavi bjehu. Ocatni zadah Badnjeva smrti prijanjao je već za njih. Momci u bijelim mantilima latiše se posla tada. Glava ovog leša je već bila urušena, I pogled jedva išta da razabrati može U tom kršu ploča lobanje i stare kože. Tek žućkasti komad vlakna držao je sve to skupa. U teglama mlitaju i bljeskaju se bebe, a nos im pužast. Ko napuklu stvar iz porodičnog nasljedja tek izvađeno joj srce pruža. U Brojgelovoj panorami dima i pokolja Samo dvoje ljudi su slijepi za strvinsku vojsku: Na moru njenih plavih sukanja do satena On plovi, u smjeru njena Gologa ramena pjeva, a ona se naginje Prstima prebirući notni papir, nad njime, Oboje gluhi za violinu u rukama Mrtvačke glave što na pjesmu im sjenu meće. Ti flamanski ljubavnici cvatu; još dugo neće. No pustošenje, zaustavljeno na platnu, pošteđuje Tu zemlju, ludu i krhku, u donjem desnom uglu. KOLOS Nikad neću uspjeti da te sastavim sasvim, Spojen, slijepljen, i ispravno uzglobljen. Revanje mule, roktanje svinje, bludno kokodakanje I dalje izlaze iz tvojih velikih usta. To je Gore no seosko dvorište. Možda sebe smatraš proročištem, Govornikom u ime mrtvih, ili nekog od bogova. Već trideset godina se trudim Da ti mulj izvadim iz grla. Ništa nisam pametnija. Penjući se malim ljestvama s loncima ljepila I vjedrima lizola milim kao mrav u koroti Preko zakorovljenih jutara tvoje obrve Da popravim goleme ploče lobanje i očistim Ćelave, bijele humke tvojih očiju. Plavo nebo iz Orestije Izvija se lučno nad nama. O, oče, Sav po sebi Jedar si i povijesan kao Rimski forum. Otvaram svoj ručak na briješku Crnih čempresa. Tvoje izbrazdane kosti i akantska1 kosa su razbacani U svojoj staroj anarhiji sve do zrenika. Trebalo bi nešto više od udarca munje Da se stvori takva ruševina. Noćima, čučim u rogu obilja Tvog lijevog uha, izvan vjetra, Brojeći crvene zvijezde i one boje šljive. Sunce se diže ispod stupa tvog jezika. Moji su sati sa sjenkom vjenčani. Ne osluškujem više struganje kilja Po bijelom kamenju pristaništa. *Akant (grč. akanthos – biljka tratorak, medvjeđa stopa, martuna) – južnoevropska biljka oštro izrezanih i rebrastih listova koji su stilizirano upotrebljavani kao predložak za ornamente npr. na kapitelu korintskog stila. ŽIVOT Takni ga: neće se stegnuti kao očna jabučica, Taj jajoliki okrug, čist kao suza. Tu je juče, prošle godine – Palmin list i krin uočljivi kao flora u golemoj Bezvjetrici veza na tapiseriji. Zvrcni staklo noktom: Zazvučaće kao kineska zvona kod najmanje kretnje zraka Mada niko unutra ne diže pogled niti se trudi otvoriti. Žitelji su laki kao pluta, Svak od njih je stalno zauzet poslom. Kraj njinih nogu, morski vali se klanjaju jedan za drugim. Nikad ne prestupaju u zloj ćudi: Zaustavljeni među zemljom i nebom, Pritegnutih uzda, kopaju nogom kao paradni konji. Nad glavom, oblaci s kićankama i otmjeni Kao viktorijanski jastuci. Ova porodica S valentinskim1 licima mogla bi zadovoljiti kolekcionara: Zvoni istinito, kao dobar porcelan. Drugdje je krajolik prostodušniji. Žena vuče svoju sjenu Oko golog bolničkog tanjirića. On podsjeća na mjesec ili na arak prazne hartije I čini se da je pretrpio neku vrst privatnog blickriga. Ona živi mirno Bez ikakvih veza, kao fetus u boci, Trošna kuća, more, istanjeni u sliku. Ona ima jednu prekobrojnu dimenziju za ulazak. Žalost i gnjev, kao vrag istjerani, Ostavljaju je na miru sad. Budućnost je sivi galeb Što brblja mačjim glasom o odlasku, odlasku. Starost i strah je, kao njegovateljice, dvore, A utopljenik, žaleći se na veliku hladnoću, Ispuzava iz mora. 1U anglosakonskim zemljama je običaj da se na dan svetog Valentina osobama suprotnog pola šalje ljubavno ili satirično pismo ili slika. BRANJE KUPINA Nikog na stazi, i ničeg, ničeg osim kupina, Kupine s obje strane, mada uglavnom na desnoj, Aleja kupina, što slazi u zavijucima, i more Što se, negdje na njenom kraju, talasa. Kupine Velike kao jagodica mog palca, i nijeme kao oči Crne u živici, tuste od Plavocrvenih sokova. Rasipaju ih po mojim prstima. Nisam tražila to krvno posestrimstvo; one mora da me vole. Da se prilagode mojoj boci za mlijeko, spljosnule se. Iznad nas idu čavke u Crnim, kakofoničnim jatima – Parčići izgorjele hartije koji se vrte u vjetrovitu nebu. Samo njihov glas protestuje, protestuje. Ne vjerujem da će se more ikako pojaviti. U visini, zelene livade sjaje kao da su iznutra obasjane. Prilazim žbunu kupina tako zrelih da je to žbun muva, Što s plavozelenim trbusima i staklastim krilima vise kao kineski paravan, Medena svetkovina kupina ih je ošamutila; one vjeruju u raj. Još jedan zvijutak, i kupinama i žbunju je kraj. Jedino što sada dolazi to je more. Između dva brda vjetar se ulijevči put mene Bacajući mi utvarno rublje u lice. Ovi su brežuljci odveć zeleni i blagi a da bi okusili so. Slijedim ovčiju stazu među njima. Posljednji zavijutak me dovodi Do sjeverne strane brežuljka, a to je narandžasta stijena Što gleda u ništa, ništa do velikog prostora Biju i biju u nepopustljiv metal. MJESEC I TISA Trave polažu svoj bol pred moje noge, kao da sam Bog, Bockaju moje članke i mrljaju svoju poniznost. Dimne, sablasne magle nastanjuju to mjesto Odvojeno od moje kuće nizom nadgrobnog kamenja. Naprosto ne vidim kamo se stiže. Mjesec nije izlaz. I sam je lice, Blijedo kao zglob prsta i strašno uznemireno. Povlači more za sobom, kao mračan zločin; ćuti Sa O-zjalom potpunog očaja. Ovdje ja živim. Dvaput nedjeljom zvona zaprepaste nebo – Osam velikih jezika potvrđuju Uskrsnuće. Na kraju, trezveno odzvone svoja imena. Tisa stremi Gore, gotičkog je oblika. Oči je slijede i pronalaze mjesec. Mjesec mi je majka. Nije mio kao Marija. Iz plavih mu halja izlijeću mali šišmiši i sove. Kako bih voljela vjerovati u nježnost – Lice podobija, umekšano svijećama, Spušta, upravo na mene, svoje blage oči. Duboko sam pala. Oblaci cvjetaju, Plavi i mistični iznad lica zvijezda. U crkvi, posve će da pomodre sveci Lebdeći na nježnim stopalima iznad hladnih klecala, Lica i ruku ukočenih od svetosti. Mjesec ne vidi ništa od toga. Ćelav je i divalj. A poruka tise je tmina – tmina i tišina. OGLEDALO Ja sam srebrno i točno. Nemam predrasuda. Šta god gledam odmah progutam Takvo kakvo je, nezamagljeno ljubavlju ili nevoljenjem. Nisam okrutno, samo istinoljubljivo – Oko malog boga, četvorougaono. Najviše vremena razmišljam o suprotnom zidu. Ružičast je, sa pjegicama. Toliko dugo gledam u njega Da mislim da je dio mog srca. Ali on treperi. Lica i tama razdvajaju nas uvijek iznova. Sad sam jezero. Jedna se žena naginje nada mnom Tražeći u mojim širinama ono što zbilja jest. Onda se okreće tim lažljivcima, svijećama i mjesecu. Vidim joj leđa i odražavam ih vjerno. Nagradi me suzama i pokretima ruku. Važno sam joj. Dolazi i odlazi. Svako jutra njezino lice zamijeni tamu. U meni je utopila mladu curu, i u meni starica Dan za danom diže se put nje, kao strašna riba. JUTARNJA PJESMA Ljubav te navi kao raskošan zlatni sat, Babica te pljesnu po tabanima, i tvoj goli krik Svrsta se među elemente. Naših glasova eho uveličava tvoj dolazak. Nova statua. U promajnom muzeju, tvoja golotinja Baca sjenku na našu sigurnost. Stojimo okolo bezizražajno kao zidovi. Nisam ti majka više Nego oblak što čisti zrcalo da odrazi vlastito sporo Brisanje pod rukom vjetra. Svunoć tvoj leptir-dah Treperi u blijedoj rumeni ruža. Budim se da bih čula: Daleko more kreće se u mojim ušima. Jedan krik, i teturam iz kreveta, kravlji teška i cvjetna U svojoj viktorijanskoj spavaćici. Tvoja usta otvorena su sasvim ko mačja. Prozorsko okno Bijeli i guta svoje zvijezde bez sjaja. I sada iskušavaš Svoju pregršt nota; Jasni samoglasnici dižu se kao baloni. POSLJEDNJE RIJEČI Ne želim običan sanduk, želim sarkofag S tigrastim prugama i na njemu lice Okruglo kao mjesec, što zuri uvis. Želim ih gledati kada dođu Krećući se među nijemim rudama, korijenjem. Vidim ih već – blijeda, zvjezdano daleka lica. Sad nisu ništa, nisu čak ni bebe. Zamišljam ih bez očeva i majki, kao prvi bogovi. Pitaće se bijah li važna? Ušećeriću i sačuvati svoje dane kao voće! Moje se ogledalo magli – Još nekolika daha i neće više uopšte ništa da odražava. Cvjetovi i lica bijele u papir. Ne vjerujem duhu. Izmiče kao para. U snovima, kroz usta-rupu ili oko-rupu. Ne mogu ga zaustaviti. Jednog se dana neće vratiti. Stvari nisu takve. One ostaju, njihovi maleni pojedinačni sjajevi Topli od velike upotrebe. Gotovo da predu. Kad mi se tabani ohlade, Plavo oko moga tirkiza će da me utješi. Dajte mi moje bakrene kuhinjske lonce, nek moji crveni lonci Cvatu oko mene kao noćno cvijeće, ugodna mirisa. Omotaće me zavojima, pohraniće moje srce Ispod mojih nogu u urednom zamotuljku. Jedva ću samu sebe poznati. Biće mračno, A sjaj ovih malih stvari slađi je no lice Ištar. TATICA Nisi dovoljan, nisi više Dovoljan, Crna cipelo U kojoj sam kao stopalo živjela Trideset godina, uboga i bijela, Jedva se usuđujući da dišem ili kišem. Tatice, morah te ubiti. Umro si Prije no što imah vremena – Mramorno težak, torba puna Boga, Sablasni kip sa starim nožnim palcem Veliki kao iz Friska foka I s glavom u ćudljivom Atlantiku Gdje se lije zeleni bob preko plavog U vodama divnog Nauseta. Uobičavala sam moliti da te vratim tu. Ach, du. Na njemačkom jeziku, u poljskom gradu Koji je sravnjen valjkom Ratova, ratova, ratova. Ali ime je grada obično. Moj prijatelj Poljak Da ih je tamo tuce ili dva veli Pa nikad nisam znala gdje li Nogom kroči, korijen pusti, Nikad ne mogoh s tobom govoriti. Jezik mi se zaglavio u vilici Zaglavio u omči bodljikave žice. Ich, ich, ich, ich, Jedva mogoh govoriti. Mislila sam svaki Nijemac da si ti. I taj bestidni jezik Mašina, mašina, Otpuhnuvši me kao Židovku. Židovku za Dahau, Aušvic, Belsen. Počeh govoriti kao Židovka Mislim da možda jesam Židovka. Snjegovi Tirola, svijetlo bečko pivo Nisu previše istinski niti Čisti. S ciganskim pretkom i sudbom nemilom I s tarok špilom i s tarok špilom Mogla bih mrvu Židovka biti. Uvijek se tebe bojah Uz tvoju Luftwaffe, blebetanja tvoja, I tvoj brk uredan I arijevsko oko, plavo sjajno. O ti, panzer-man1, panzer-man – Ne Bog već svastika Tako Crna nimalo neba da proviri. Svaka žena obožava Fašistu, Čizmu u lice, beštijsko Beštijsko srce beštije kao ti. Stojiš pred školskom pločom, tatice, Na mojoj slici o tebi Rascjep ti na bradi mesto na stopalu Ali zbog toga manji đavo nisi, ne, niti To bi onaj Crni čovjek koji mi je Pregrizao lijepo rujno srce na dvoje. Imah deset na dan pogreba tvojeg. Pokušah da umrem sa dvadesetak. I da se vratim, vratim, vratim tebi. Mišljah da bi bile dovoljne i kosti čak Ali su me izvukli iz vreće I sastavili lijepkom. I šta da činim tad sam znala. Po tebi model sam sazdala, Čovjek u Crnom s Meinkampf izgledom I ljubavlju da muči i tlači. I rekla sam uzimam, uzimam2 . I tako, tatice, za mene, svršeno je s tim. Crni telefon – iz korijena skroz. Glasovi ne mogu gmizati kroz. Ako ubih jednog čovjeka, ubih dvojicu – Vampira što veli da je ti I krv mi je pio cijelu godinu Sedam godina, ako želiš da znaš. Tatice, sad možeš opet da počivaš. Kolac je u tvom tustom Crnom srcu A seljaci te nikad ne voljahu. Oni sad igraju i gaze po tebi. Uvijek su znali da si to ti. Tatice, tatice, ti kopile, slobodna sam. < napisano 1962, objavljeno posthumno 1995> 1 Panzer-man (njem.) – čovjek u oklopu. 2 Uzimam – riječ kazana na vjenčanju ŽENSKI LAZAR Opet sam to uradila. Jednom u svakih deset godina To mi uspije – Vrsta sam pokretnog čuda, moja koža Sija kao sjenilo nacističke svjetiljke, Moje desno stopalo Pritiskivač za papire, Moje lice bez crta, fino Jevrejsko laneno platno. Zguli uburs O moj neprijatelju. Užasavam li? – Nos, očne duplje, puna garnitura zuba? Kiseli će zadah Nestati za dan. Brzo, brzo meso Grobna jama što ga je pojela Biće na meni kao kod kuće. A ja žena nasmiješena. Imam samo trideset. A kao mačka devet puta umirem. Ovo je Broj Tri. Kakvo smeće Za uništavanje svakog desetljeća. Koji milion vlakana. Svjetina što krcka kikiriki Gura se unutra da vidi. Kako mi odmotavaju ruke i noge – Veliki strptiz. Gospodo, gospođe Ovo su moje ruke Moja koljena. Možda sam kost i koža. Ipak, ja sam ona ista, identična žena. Prvi put to zbi se kad navrših deset. To je bio nesrećni slučaj. Drugi put bjeh naumna U tome istrajati i ne vratiti se više. Ljuljala sam se zatvorena Kao morska školjka. Zvali su me i zvali I trgali s mene crve kao ljepljive bisere. Mrenje je Umjetnost, kao i sve drugo. Ja to radim izuzetno dobro. Radim to tako da se osjećam kao u paklu Radim to tako da osjećam kao stvarno. Može se reći da mi je to poziv. Lako je to učiniti u ćeliji. Lako je to učiniti i tu ostati. Ali taj teatralni Povratak po bijelu danu Istom mjestu, istom licu, istom surovom Veselom poviku: ”Čudo!” To me zgromi. Plaća se Za gledanje mojih ožiljaka, plaća se Za slušanje mog srca – Ono zbilja bije. A plaća se, skupo se plaća Za riječ ili dodir Ili kaplju krvi Ili uvojak mi kose ili parče odjeće Tako, tako Herr Doktore, Tako Herr Neprijatelju. Ja sam vaš opus, Ja sam vaša dragocjenost, Beba od suha zlata Što se tali u krik. Vrtim se i Gorim. Ne mislite da potcjenjujem vašu veliku skrb. Pepeo, pepeo – Kopkate i razgrćete. Meso, kost, nema tu ničega – Parče sapuna. Vjenčani prsten. Zlatna plomba. Herr Bože, Herr Luciferu Čuvajte se Čuvajte se. Iz pepela Ustajem sa svojom crvenom kosom I jedem ljude kao vazduh. Silvija Plat (1932 – 1963): Iz izabranih pjesama Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović KRMAČA Ta osobena deva Sa zadnjim proscem sred aprila Dok svečano šeće Nenadno nađe da ju je nesnosno pogodila Ptičija nepropisna vreva I lišća smeće. Spazi, kroz te strke uvredu, Da razravnotežuju kretnje njenog udvarača Zrak, uz vrludanje mušičavo Bujnom divljinom paprati i cveća da korača, Osudi latice u neredu, Sve proleće, radnika aljkavog. Kako za zimom tada zažeđa! – Savesno strogom u poretku svome Od leda i kamena Belog i Crnog, svako čuvstvo unutar međa, Srca disciplina studena, Tačna, ko pahulja, k tome. No pupanje je dovoljno bilo Tvrdoglavo da pet njenih carskih dosjetki zabode U prostačko šarenilo – Izdaja se ne trpi. Nek s vrtnjom u glavi hode Idioti ludnicom proleća. Na način Otmen ona se povlači. Bodlje i zapreke oko doma meće: Protiv buntovnoga vremena barikada Takva da muški ustanik Srušiti nju niti jedan se ne nada Kletvom, pretnjom, šakom. Pa ni Ljubavlju neće. DVA POGLEDA NA MRTVACA U dan kad je posjetila sobu za seciranje, Četiri čovjeka izložena, Crna ko ćurka izgorena, Već upola mlohavi bjehu. Ocatni zadah Badnjeva smrti prijanjao je već za njih. Momci u bijelim mantilima latiše se posla tada. Glava ovog leša je već bila urušena, I pogled jedva išta da razabrati može U tom kršu ploča lobanje i stare kože. Tek žućkasti komad vlakna držao je sve to skupa. U teglama mlitaju i bljeskaju se bebe, a nos im pužast. Ko napuklu stvar iz porodičnog nasljedja tek izvađeno joj srce pruža. U Brojgelovoj panorami dima i pokolja Samo dvoje ljudi su slijepi za strvinsku vojsku: Na moru njenih plavih sukanja do satena On plovi, u smjeru njena Gologa ramena pjeva, a ona se naginje Prstima prebirući notni papir, nad njime, Oboje gluhi za violinu u rukama Mrtvačke glave što na pjesmu im sjenu meće. Ti flamanski ljubavnici cvatu; još dugo neće. No pustošenje, zaustavljeno na platnu, pošteđuje Tu zemlju, ludu i krhku, u donjem desnom uglu. KOLOS Nikad neću uspjeti da te sastavim sasvim, Spojen, slijepljen, i ispravno uzglobljen. Revanje mule, roktanje svinje, bludno kokodakanje I dalje izlaze iz tvojih velikih usta. To je Gore no seosko dvorište. Možda sebe smatraš proročištem, Govornikom u ime mrtvih, ili nekog od bogova. Već trideset godina se trudim Da ti mulj izvadim iz grla. Ništa nisam pametnija. Penjući se malim ljestvama s loncima ljepila I vjedrima lizola milim kao mrav u koroti Preko zakorovljenih jutara tvoje obrve Da popravim goleme ploče lobanje i očistim Ćelave, bijele humke tvojih očiju. Plavo nebo iz Orestije Izvija se lučno nad nama. O, oče, Sav po sebi Jedar si i povijesan kao Rimski forum. Otvaram svoj ručak na briješku Crnih čempresa. Tvoje izbrazdane kosti i akantska1 kosa su razbacani U svojoj staroj anarhiji sve do zrenika. Trebalo bi nešto više od udarca munje Da se stvori takva ruševina. Noćima, čučim u rogu obilja Tvog lijevog uha, izvan vjetra, Brojeći crvene zvijezde i one boje šljive. Sunce se diže ispod stupa tvog jezika. Moji su sati sa sjenkom vjenčani. Ne osluškujem više struganje kilja Po bijelom kamenju pristaništa. *Akant (grč. akanthos – biljka tratorak, medvjeđa stopa, martuna) – južnoevropska biljka oštro izrezanih i rebrastih listova koji su stilizirano upotrebljavani kao predložak za ornamente npr. na kapitelu korintskog stila. ŽIVOT Takni ga: neće se stegnuti kao očna jabučica, Taj jajoliki okrug, čist kao suza. Tu je juče, prošle godine – Palmin list i krin uočljivi kao flora u golemoj Bezvjetrici veza na tapiseriji. Zvrcni staklo noktom: Zazvučaće kao kineska zvona kod najmanje kretnje zraka Mada niko unutra ne diže pogled niti se trudi otvoriti. Žitelji su laki kao pluta, Svak od njih je stalno zauzet poslom. Kraj njinih nogu, morski vali se klanjaju jedan za drugim. Nikad ne prestupaju u zloj ćudi: Zaustavljeni među zemljom i nebom, Pritegnutih uzda, kopaju nogom kao paradni konji. Nad glavom, oblaci s kićankama i otmjeni Kao viktorijanski jastuci. Ova porodica S valentinskim1 licima mogla bi zadovoljiti kolekcionara: Zvoni istinito, kao dobar porcelan. Drugdje je krajolik prostodušniji. Žena vuče svoju sjenu Oko golog bolničkog tanjirića. On podsjeća na mjesec ili na arak prazne hartije I čini se da je pretrpio neku vrst privatnog blickriga. Ona živi mirno Bez ikakvih veza, kao fetus u boci, Trošna kuća, more, istanjeni u sliku. Ona ima jednu prekobrojnu dimenziju za ulazak. Žalost i gnjev, kao vrag istjerani, Ostavljaju je na miru sad. Budućnost je sivi galeb Što brblja mačjim glasom o odlasku, odlasku. Starost i strah je, kao njegovateljice, dvore, A utopljenik, žaleći se na veliku hladnoću, Ispuzava iz mora. 1U anglosakonskim zemljama je običaj da se na dan svetog Valentina osobama suprotnog pola šalje ljubavno ili satirično pismo ili slika. BRANJE KUPINA Nikog na stazi, i ničeg, ničeg osim kupina, Kupine s obje strane, mada uglavnom na desnoj, Aleja kupina, što slazi u zavijucima, i more Što se, negdje na njenom kraju, talasa. Kupine Velike kao jagodica mog palca, i nijeme kao oči Crne u živici, tuste od Plavocrvenih sokova. Rasipaju ih po mojim prstima. Nisam tražila to krvno posestrimstvo; one mora da me vole. Da se prilagode mojoj boci za mlijeko, spljosnule se. Iznad nas idu čavke u Crnim, kakofoničnim jatima – Parčići izgorjele hartije koji se vrte u vjetrovitu nebu. Samo njihov glas protestuje, protestuje. Ne vjerujem da će se more ikako pojaviti. U visini, zelene livade sjaje kao da su iznutra obasjane. Prilazim žbunu kupina tako zrelih da je to žbun muva, Što s plavozelenim trbusima i staklastim krilima vise kao kineski paravan, Medena svetkovina kupina ih je ošamutila; one vjeruju u raj. Još jedan zvijutak, i kupinama i žbunju je kraj. Jedino što sada dolazi to je more. Između dva brda vjetar se ulijevči put mene Bacajući mi utvarno rublje u lice. Ovi su brežuljci odveć zeleni i blagi a da bi okusili so. Slijedim ovčiju stazu među njima. Posljednji zavijutak me dovodi Do sjeverne strane brežuljka, a to je narandžasta stijena Što gleda u ništa, ništa do velikog prostora Biju i biju u nepopustljiv metal. MJESEC I TISA Trave polažu svoj bol pred moje noge, kao da sam Bog, Bockaju moje članke i mrljaju svoju poniznost. Dimne, sablasne magle nastanjuju to mjesto Odvojeno od moje kuće nizom nadgrobnog kamenja. Naprosto ne vidim kamo se stiže. Mjesec nije izlaz. I sam je lice, Blijedo kao zglob prsta i strašno uznemireno. Povlači more za sobom, kao mračan zločin; ćuti Sa O-zjalom potpunog očaja. Ovdje ja živim. Dvaput nedjeljom zvona zaprepaste nebo – Osam velikih jezika potvrđuju Uskrsnuće. Na kraju, trezveno odzvone svoja imena. Tisa stremi Gore, gotičkog je oblika. Oči je slijede i pronalaze mjesec. Mjesec mi je majka. Nije mio kao Marija. Iz plavih mu halja izlijeću mali šišmiši i sove. Kako bih voljela vjerovati u nježnost – Lice podobija, umekšano svijećama, Spušta, upravo na mene, svoje blage oči. Duboko sam pala. Oblaci cvjetaju, Plavi i mistični iznad lica zvijezda. U crkvi, posve će da pomodre sveci Lebdeći na nježnim stopalima iznad hladnih klecala, Lica i ruku ukočenih od svetosti. Mjesec ne vidi ništa od toga. Ćelav je i divalj. A poruka tise je tmina – tmina i tišina. OGLEDALO Ja sam srebrno i točno. Nemam predrasuda. Šta god gledam odmah progutam Takvo kakvo je, nezamagljeno ljubavlju ili nevoljenjem. Nisam okrutno, samo istinoljubljivo – Oko malog boga, četvorougaono. Najviše vremena razmišljam o suprotnom zidu. Ružičast je, sa pjegicama. Toliko dugo gledam u njega Da mislim da je dio mog srca. Ali on treperi. Lica i tama razdvajaju nas uvijek iznova. Sad sam jezero. Jedna se žena naginje nada mnom Tražeći u mojim širinama ono što zbilja jest. Onda se okreće tim lažljivcima, svijećama i mjesecu. Vidim joj leđa i odražavam ih vjerno. Nagradi me suzama i pokretima ruku. Važno sam joj. Dolazi i odlazi. Svako jutra njezino lice zamijeni tamu. U meni je utopila mladu curu, i u meni starica Dan za danom diže se put nje, kao strašna riba. JUTARNJA PJESMA Ljubav te navi kao raskošan zlatni sat, Babica te pljesnu po tabanima, i tvoj goli krik Svrsta se među elemente. Naših glasova eho uveličava tvoj dolazak. Nova statua. U promajnom muzeju, tvoja golotinja Baca sjenku na našu sigurnost. Stojimo okolo bezizražajno kao zidovi. Nisam ti majka više Nego oblak što čisti zrcalo da odrazi vlastito sporo Brisanje pod rukom vjetra. Svunoć tvoj leptir-dah Treperi u blijedoj rumeni ruža. Budim se da bih čula: Daleko more kreće se u mojim ušima. Jedan krik, i teturam iz kreveta, kravlji teška i cvjetna U svojoj viktorijanskoj spavaćici. Tvoja usta otvorena su sasvim ko mačja. Prozorsko okno Bijeli i guta svoje zvijezde bez sjaja. I sada iskušavaš Svoju pregršt nota; Jasni samoglasnici dižu se kao baloni. POSLJEDNJE RIJEČI Ne želim običan sanduk, želim sarkofag S tigrastim prugama i na njemu lice Okruglo kao mjesec, što zuri uvis. Želim ih gledati kada dođu Krećući se među nijemim rudama, korijenjem. Vidim ih već – blijeda, zvjezdano daleka lica. Sad nisu ništa, nisu čak ni bebe. Zamišljam ih bez očeva i majki, kao prvi bogovi. Pitaće se bijah li važna? Ušećeriću i sačuvati svoje dane kao voće! Moje se ogledalo magli – Još nekolika daha i neće više uopšte ništa da odražava. Cvjetovi i lica bijele u papir. Ne vjerujem duhu. Izmiče kao para. U snovima, kroz usta-rupu ili oko-rupu. Ne mogu ga zaustaviti. Jednog se dana neće vratiti. Stvari nisu takve. One ostaju, njihovi maleni pojedinačni sjajevi Topli od velike upotrebe. Gotovo da predu. Kad mi se tabani ohlade, Plavo oko moga tirkiza će da me utješi. Dajte mi moje bakrene kuhinjske lonce, nek moji crveni lonci Cvatu oko mene kao noćno cvijeće, ugodna mirisa. Omotaće me zavojima, pohraniće moje srce Ispod mojih nogu u urednom zamotuljku. Jedva ću samu sebe poznati. Biće mračno, A sjaj ovih malih stvari slađi je no lice Ištar. TATICA Nisi dovoljan, nisi više Dovoljan, Crna cipelo U kojoj sam kao stopalo živjela Trideset godina, uboga i bijela, Jedva se usuđujući da dišem ili kišem. Tatice, morah te ubiti. Umro si Prije no što imah vremena – Mramorno težak, torba puna Boga, Sablasni kip sa starim nožnim palcem Veliki kao iz Friska foka I s glavom u ćudljivom Atlantiku Gdje se lije zeleni bob preko plavog U vodama divnog Nauseta. Uobičavala sam moliti da te vratim tu. Ach, du. Na njemačkom jeziku, u poljskom gradu Koji je sravnjen valjkom Ratova, ratova, ratova. Ali ime je grada obično. Moj prijatelj Poljak Da ih je tamo tuce ili dva veli Pa nikad nisam znala gdje li Nogom kroči, korijen pusti, Nikad ne mogoh s tobom govoriti. Jezik mi se zaglavio u vilici Zaglavio u omči bodljikave žice. Ich, ich, ich, ich, Jedva mogoh govoriti. Mislila sam svaki Nijemac da si ti. I taj bestidni jezik Mašina, mašina, Otpuhnuvši me kao Židovku. Židovku za Dahau, Aušvic, Belsen. Počeh govoriti kao Židovka Mislim da možda jesam Židovka. Snjegovi Tirola, svijetlo bečko pivo Nisu previše istinski niti Čisti. S ciganskim pretkom i sudbom nemilom I s tarok špilom i s tarok špilom Mogla bih mrvu Židovka biti. Uvijek se tebe bojah Uz tvoju Luftwaffe, blebetanja tvoja, I tvoj brk uredan I arijevsko oko, plavo sjajno. O ti, panzer-man1, panzer-man – Ne Bog već svastika Tako Crna nimalo neba da proviri. Svaka žena obožava Fašistu, Čizmu u lice, beštijsko Beštijsko srce beštije kao ti. Stojiš pred školskom pločom, tatice, Na mojoj slici o tebi Rascjep ti na bradi mesto na stopalu Ali zbog toga manji đavo nisi, ne, niti To bi onaj Crni čovjek koji mi je Pregrizao lijepo rujno srce na dvoje. Imah deset na dan pogreba tvojeg. Pokušah da umrem sa dvadesetak. I da se vratim, vratim, vratim tebi. Mišljah da bi bile dovoljne i kosti čak Ali su me izvukli iz vreće I sastavili lijepkom. I šta da činim tad sam znala. Po tebi model sam sazdala, Čovjek u Crnom s Meinkampf izgledom I ljubavlju da muči i tlači. I rekla sam uzimam, uzimam2 . I tako, tatice, za mene, svršeno je s tim. Crni telefon – iz korijena skroz. Glasovi ne mogu gmizati kroz. Ako ubih jednog čovjeka, ubih dvojicu – Vampira što veli da je ti I krv mi je pio cijelu godinu Sedam godina, ako želiš da znaš. Tatice, sad možeš opet da počivaš. Kolac je u tvom tustom Crnom srcu A seljaci te nikad ne voljahu. Oni sad igraju i gaze po tebi. Uvijek su znali da si to ti. Tatice, tatice, ti kopile, slobodna sam. < napisano 1962, objavljeno posthumno 1995> 1 Panzer-man (njem.) – čovjek u oklopu. 2 Uzimam – riječ kazana na vjenčanju ŽENSKI LAZAR Opet sam to uradila. Jednom u svakih deset godina To mi uspije – Vrsta sam pokretnog čuda, moja koža Sija kao sjenilo nacističke svjetiljke, Moje desno stopalo Pritiskivač za papire, Moje lice bez crta, fino Jevrejsko laneno platno. Zguli uburs O moj neprijatelju. Užasavam li? – Nos, očne duplje, puna garnitura zuba? Kiseli će zadah Nestati za dan. Brzo, brzo meso Grobna jama što ga je pojela Biće na meni kao kod kuće. A ja žena nasmiješena. Imam samo trideset. A kao mačka devet puta umirem. Ovo je Broj Tri. Kakvo smeće Za uništavanje svakog desetljeća. Koji milion vlakana. Svjetina što krcka kikiriki Gura se unutra da vidi. Kako mi odmotavaju ruke i noge – Veliki strptiz. Gospodo, gospođe Ovo su moje ruke Moja koljena. Možda sam kost i koža. Ipak, ja sam ona ista, identična žena. Prvi put to zbi se kad navrših deset. To je bio nesrećni slučaj. Drugi put bjeh naumna U tome istrajati i ne vratiti se više. Ljuljala sam se zatvorena Kao morska školjka. Zvali su me i zvali I trgali s mene crve kao ljepljive bisere. Mrenje je Umjetnost, kao i sve drugo. Ja to radim izuzetno dobro. Radim to tako da se osjećam kao u paklu Radim to tako da osjećam kao stvarno. Može se reći da mi je to poziv. Lako je to učiniti u ćeliji. Lako je to učiniti i tu ostati. Ali taj teatralni Povratak po bijelu danu Istom mjestu, istom licu, istom surovom Veselom poviku: ”Čudo!” To me zgromi. Plaća se Za gledanje mojih ožiljaka, plaća se Za slušanje mog srca – Ono zbilja bije. A plaća se, skupo se plaća Za riječ ili dodir Ili kaplju krvi Ili uvojak mi kose ili parče odjeće Tako, tako Herr Doktore, Tako Herr Neprijatelju. Ja sam vaš opus, Ja sam vaša dragocjenost, Beba od suha zlata Što se tali u krik. Vrtim se i Gorim. Ne mislite da potcjenjujem vašu veliku skrb. Pepeo, pepeo – Kopkate i razgrćete. Meso, kost, nema tu ničega – Parče sapuna. Vjenčani prsten. Zlatna plomba. Herr Bože, Herr Luciferu Čuvajte se Čuvajte se. Iz pepela Ustajem sa svojom crvenom kosom I jedem ljude kao vazduh.