Nostalgija svjetlosti

Danas sam zgnječen veličinom neba. Bojim se: plavi val će da ponese slaboću moju u vis što me vreba. Da l’ sunce žeže ili zima trese, osjećam mračno ilovaču uda, i uvijek slabe kosti pune truda. A oko mene ljudi svi zemaljci, tjelesa žena sva od stare gline, Likovi stvari: kocke, kugle, valjci, a sve su oči pune guste tmine. Ja patnju svoju, svu, na mesu golu, što uzaludno ište melem vrela, dugujem rani, uvrijeđenu spolu, što vele: „Srcu ranjenom od strijela“. Kinji me briga: kakva li će ruka, kakva će meka ruka da me spase od mojih Crnih beznadežnih muka? Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se) za krotku djecu izmišljena gatka? Sô suza pijem u plamenoj čaši; um dere tkivo što ga mašta satka, a kada desna za zvijezdu se maši, znam da će sunca kojim ne znam ime pre da me zgrabe u svoje visine, no što ću ikad spustit u nizine života Sunca što im ne znam ime. Progres Auto na korzu , 1932.