Produženi svijet

Stvari su oko mene duboko sadržajne. Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta. Vode šapću u noći neiskazane tajne, i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa. Oči životinja krijese se s voljom izraza. Kamen u brdu nasumce Lik i smisao prima. Nesvijesna Savjest pita se: zbilja, ima li izlaza iz začarana kruga u pravilniku rima? Java je, jošte jednom, preobražena snima kao da ide u susret najdubljim jesenima, ko da će Isukrste da sa raspela snima, kao da priroda sprema posljednji krevet – svima. Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani) i ti su od tihih riječi potajno razdragani, kao da misle: evo, već se polako dani, sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu ali, svejedno: mogli bi biti pijani. Ko da idu na doček vrlo starom otkriću da su već bili, da žive u drugome biću, i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću. Stara se zemlja buni što je ovako mala, mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče. Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala, i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče. Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta. Srpski književni glasnik, 1933.