Razapeta afrodita

razapeli su, jedino pravo, na krstu. U bezbroju bića, do kraja vijeka, uzalud, uzalud vjeruj u vrstu. Ti, glase etera povrh morske pjene, ti, kolo apsara i u snenoj magli, nečuvenoj pjesmi naučili ste mene: danas se prvom oglasila. To znadem, ljubavi, da nije tvoje krivice, i krv je u tvom logu potpuno lilijalna, a duh je u tvom bogu majčinstvo žensko samo, ti si nevina rosa. Sa srcem kupanim u medu stvorenja, da bi tajinstven bio život na putu nedohitnih meta, kukavički ljubim i grlim sam sebe, i dvaput darivam tebi blago cijeloga svijeta. Iz mojih krajina suvišne boje cure ko mlijeko i tamjan, i ja ću zarobiti zvijezdu. Nemoguće ispovijesti još sapinjem, i strepim da nije otac Lučonoša s poslom već na redu. Vreme Auto na korzu , 1932.