Svjetlosti moje vjere, tugo tuge

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge, kaži mi stazu žutim perivojem i daj da grlim braću, plačidruge, i da plačem, da plačem po svojem; Ljubavi moga bola, moga boga, daj mi da gazim čvrstim stopalima po žetvi što je zlati žega mnoga, po vijencima, po snima propalima. Nikada više neću sresti one blažene oči sanjarskih badema ni rajski osmijeh plašljive Madone, ni krotko čelo, mudra usta nijema; bogzna na kojoj zaprašenoj cesti izgubio sam sjenku svoga duha; i nikad više, nikad neću sresti usne nježnosti pravcem moga uha. I ako oblak udre gustom krpom, a kruta java stegne strogim gvožđem, daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom i vinograde sa dozrelim grožđem.