Kad ptica prestane voljeti

KAD PTICA PRSTANE VOLJETI Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: „Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!“ Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju Ne kaže joj: „Sada se sakrij tisuću stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani, koja leži s kljunom u mome krilu!“ Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol. Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ostane pokraj nje da tu umre, u samoći. A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi i, bježeći sve to dalje od njega, ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu. Nema malih boli. Ljudi vole male boli. One su lijepe, a ne bole mnogo. Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge, još manje skupe i manje bolne – jer bol iskustvom otupljuje, a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje. Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma, male doživljaje za koje ne treba tražiti smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim, nepoznatim predjelima duše. Ali te male boli uvlače se neopazice u naše meso izvrgnuto oštrici dosade, one postaju u njemu naša smrt. I zbog tog bezbroja malih lešina – što se nečujno u nama raspadaju – zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari, a oko našeg čela izranjenog od mnoštva malih jauka igraju se mravi. Tako neće imati što da propadne u nama kad nas potresu iznenadno velike boli, proizašle iz velikih stjecišta razloga, netaknutih opomenom. Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se približuju i golema jata bjeloglavih lešinara kako kruže u sve to nižem luku iznad naših pragova i šaputati im: „Nemate što tražiti ovdje, prijatelji. Tu nema ničeg više osim slike prašnog kostura ogrnuta sjećanjima, a taj – budite sigurni – nije za vas! Meso i krv i slatki voćnjak srca pojedoše nam male boli, mrvicu po mrvicu – one oglodaše sve do kosti, do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?“ Nema malih boli. Nema malih boli pod ovim suncem.