Sijač

Sjedim na pragu, ispod luka, I gledam, suton dok već pada, Kraj dana što još obasjava Posljednje čase Ijudskog rada. Po njivama od noći mokrim’ Promatram starca, gdje korača U dronjcima, i pregrštima Buduću žetvu u brazde baca. Visoki njegov Lik se Crni Nad radnjam krupnim. Osjetiti Vjeru mu možeš u korisni B’jeg dana, koji samo hiti. On ide amo i tamo, i baca Sjeme po uv’jek široj njivi; Otvara šaku i opet sije . . . A, gledeć u nj, ja, svjedok sivi, Još razmišljam, dok krila sjene – Što, uz šum neki, sveđ je jača Produžuju do samih zv’jezda Svečanu gestu tog sijača.