Zidanje ravanice

Službu služi slavni knez Lazare U Kruševcu šancu šarenome, Službu služi svetog Amosija; Svu gospodu zove na svetoga Skupi mu se sva srpska gospoda, Pa je redom u sovri posadi Po gospodstvu i po starješinstvu; Uvrh sovre slavni knez Lazare. Tu sjedoše piti vino ladno. Taman biše vina najvišega, I o svakom dobru besjeđahu, Al’ pošeta gospođa Milica, Lako šeta po carskom divanu, Na njojzi je do devet ćemera, Ispod grla do devet đerdana, A na glavi devet perišana, Povrh toga kruna pozlađena, A u njojzi tri kamena draga, Sjaje noćom, kako danjom sunce: Pa besjedi slavnome Lazaru: „Gospodine, slavni knez-Lazare! Zazor mene u te pogledati, A kamoli s tobom govoriti! Bit’ ne može, govoriti hoću: Što bijahu Nemanjići stari, Carovaše, pa i preminuše; Ne tršpaše na gomile blago, No gradiše s njime zadužbine, Sagradiše mnogo namastire: Sagradiše Visoke Dečane, Baš Dečane više Đakovice; Paćaršiju više Peći ravne; U Drenici bijela Deviča; I Petrovu Crkvu pod Pazarom; Malo više Đurđeve Stupove; Sopoćane navrh Raške hladne, I Trojicu u Hercegovini, Crkvu Janju u Starome Vlahu, I Pavlicu ispod Jadovnika, Studenicu ispod Brvenika; Crkvu Žiču više Karanovca; U Prizrenu crkvu Svetu Petku; Gračanicu u Kosovu ravnom: Sve to jesu njine zadužbine! Ti ostade u stolu njinome I potrpa na gomile blago, A ne gradi nigđe ѕadužbine; Eto nama neće pristat’ blago Ni za zdravlje, ni za našu dušu, A ni nama, ni kome našemu.“ Tad govori slavni knez Lazare: „Čujete li, sva srpska gospodo, Šta govori gospođa Milica, Jer ne gradim nigđe zadužbine? Hoću gradit’ crkvu Ravanicu, U Resavi kraj vode Ravana; Imam blaga koliko mi drago, Udariću temelj od olova, Pa ću crkvi sagraditi platna, Pokriću je žeženijem zlatom, Podnizati drobnijem biserom, Popunjati dragijem kamenjem.“ Sva druga gospoda na noge ustala, I časno se knezu poklonila: „Gradi, kneže, biće ti za dušu, I za zdravlje Visokom Stevanu.“ No tu sjedi Obilić Milošu, Sjedi Miloš dolje udno sovre, Miloš sjedi, ništa ne besjedi. Al’ to viđe slavni knez Lazare Đe mu Miloš ništa ne besjedi; Nazdravi mu zlatnu kupu vina: „Zdrav da si mi, vojvoda Milošu! Pa mi i ti štogođ progovori, Jera hoću zadužbinu gradit’.“ Skoči Miloš od zemlje na noge, Skide s glave samur i čeklenke, Pa je časno kneza podvorio; Dodaše mu zlatnu kupu vina; Primi Miloš zlatnu kupu vina; Ne pije je, poče besjediti: „Hvala, kneže, na besjedi tvojoj! Što ti hoćeš zadužbinu gradit’: Vreme nije, niti može biti: Uzmi kneže, knjige carostavne, Te ti gledaj što nam knjige kažu: Nastalo je pošljednje vrijeme, Hoće Turci carstvo preuzeti, Hoće Turci brzo carovati: Oboriće naše zadužbine, Oboriće crkvu Ravanicu; Iskopaće temelj od olova, Slijevaće u tope đulove, Te će naše razbijat’ gradove; I crkvi će rasturiti platna, Slijevaće na hate rahtove; Hoće crkvi pokrov rasturiti, Kadunama kovati đerdane; Sa crkve će biser raznizati, Kadunama podnizat’ đerdane; Povadiće to drago kamenje, Udarat’ ga sabljam’ u balčake I kadama i zlatno prstenje; Već me ču li, slavni knez-Lazare! Da kopamo mermera kamena, Da gradimo crkvu od kamena; I Turci će carstvo preuzeti, I naše će zadužbine služit’ Od vijeka do suda Božijega: Od kamena nikom ni kamena!“ Kad to začu slavni knez-Lazare, Tad Milošu bio govorio: „Hvala tebe, vojvoda Milošu! Hvala tebe na tvojoj besjedi, Istina je kako što govoriš.“