Jesen

Kô Gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja, Na polju jesen stoji. Sa njene dražesne glave, Lisnatih vreža splet čarobno spušta se dole, Do same mirisne trave. Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci, I slatko smeši se na nj. Pitome i blage ćudi, Priprema ona sad spokojne večeri i dane, I žetvu bogatu nudi. Kako je mamljivo sve! Na starom ognjištu mirno Puckara crvenkast plam. Kad magla pokrije ravni I vlagom ispuni zrak, tu prošlost vaskrsne drevna, I gatke vremena davni’. I pozno u tavnu noć razgovor spokojno bruji, Dok dremež ne Savlada sve. I strasno šaptanje tada Kroz mirni prošušti dom – al’ i to gubi se brzo, I san lagano pada. . . Jesen je lirska opisna pesma Vojislava Ilića.