Balada o prolaznosti

BALADA O PROLAZNOSTI Kad lutali smo svijetom ko raspršeno sjeme, govorili smo sebi — to je za neko vrijeme. I ne znajući da smo na izgubljenom brodu, mi vikali smo: „Kopno!“ dok gledali smo vodu. Kad ljubili smo kratko u tuzi kišne noći, govorili smo za se da ljubav tek će doci. Postavljali smo stvari, al’ opet ne zadugo. Za sva smo mjesta rekli — odredit ćemo drugo. Kad rađala se sreca i čekala je slava, pomišljali smo opet — to nije ona prava. Kad prijatelja nema, a dani idu sporo, govorili smo za se da vraćaju se skoro. Gdje najviše smo dali dobivali smo manje, al mislili smo — to je tek privremeno stanje. Kad gubili smo život, govorili smo: „Neka“ i vjerovali čvrsto da pravi tek nas čeka. Putovali smo dalje kad davno već smo stigli. Tek počeli smo nešto, a drugo već smo bili. I ostali smo tako kraj odlazeće vode, nerazjašnjeni sasvim i pomalo van mode. U započetoj priči, u ljubavi bez traga, jer svakoj smo se kući približili do praga. U privremenom redu nekorištenih stvari ni osjetili nismo da sami smo, i stari. Dok vjerovali još smo da samo put se mijenja, mi rekli smo si „Zbogom“ govoreć „Do viđenja“.