Granica

Pupoljak koji si mi donijela, i koji je danima stajao u plavoj boci prema zelenom prozoru zamračenom kišom - taj pupoljak se rascvao. Proljeće koje tek što je počelo već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima toplom sunčanom prašinom, i već su nemila i vruća ona polja, kojima rano silazim u grad ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja. I već to nisu ptice suzdržanog pjeva i slabi glasovi proljeća kao sa prozora svibanjske bolesničke sobe, a zeleno je tako teško. Vrpca mora danima se rastezala, pa vidjet ćemo koliko to još ide. Ova bol nerazumljiva i uporna rasla je, rasla; već smo je mogli vidjeti i nazvati. Nebo, ovaj zrak, razgovori, Savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom, zatvorena ladica i oblik knjige - sve se to razapinjalo i znao sam, da negdje granica mora postojati. I ova ljubav, tvoje slatko tijelo; malo je reći da se ti daješ i da te ja uzimam. Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro; može li se još, može li se još... Ovaj cvijet će pući kao revolverski metak, proljeće će izgorjeti kao papir, more će se razvući i vjerojatno otići u nebo, zeleno će postati Crno; teško Crno od teškog zelenog, bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo; sve to, sve to... Tvoje će se tijelo iznevjeriti sebi i moje također ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim i ne htijući. Bez snage je i volje da se upita - što je to bilo? A već je novi pupoljak u plavoj boci, proljeće na igralištu, bol u ustima, pravac mora i tako dalje.