Kavana »opera«

Ponovo je jesen na uglu Frankopanske i »Prilaza«, na trgu koji je za mene središte svijeta i središte moga srca. Ponovo piće u »Operi«. Kao prvih godina, kiša u mom šeširu i prijateljice koje puše ne misleći ni na šta do na ovu jesen i neki budući, sveopći poljubac — topao i tajanstven. Ili na sinoćnji zagrljaj koji polako popušta. Ni za što veliko, draga moja, nisu nas odredili i baš im hvala. Mi ćemo još po jednu u toploj pustari mog vidljivog sna. Kao u sumračnom muzeju spajaju se poslijepodne i večer, zavaruju u jednoj plavoj varnici, koja je tvoje oko lutajuće i vječno — obješeno na mojoj ogrlici. Godine, godine. Trenuci, trenuci, trenuci. Teško je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svijeta, ljepoti ljubavi, uspomena, prolaznosti i vraćanja svega istovremeno. Osipa se zemlja od koje smo načinjeni od milja i očajanja, u jednom tako običnom času kao što je piće u »Operi«, u Hrvatskoj — oko 13 i 30, početkom jeseni, kada se nebo iznenada smrači i kada samo očekujemo, očekujemo — sada će...