Jer kad ostariš

Nitko ne kuca na tvoja vrata Ni potok s ribama od srebra Ni mlado ždrijebe vlažna oka Ni jabuka u cvatu Nitko. Samo ja, kad ostariš Kao oblak u tvojoj kafi Doći ću u krombi kaputu I čut ću kad ti se moje ime omakne I krene Polako, sama od sebe Posljednja suza za mene. Jedan za drugim vozovi polako odlaze Kao i obično, stavićeš kačune u prozore Čini mi se da mjesec ramazana počinje Oo, oo, pomalo je tužno Kada ostariš ...